Ima jedan lik zove se Gabor Matte, ima njegovih filmića na youtube-u, koji odlično objašnjava kako je svaka ovisnost zapravo ovisnost o dopaminu, hormonu sreće koje naše tijelo luči. I onda si svatko pronađe neku svoju “furku”, nešto što ga diže i daje taj osjećaj sreće. Možda je problem kod ovisnika i u genetici? Tko će ga znati.. zašto se netko jače a netko slabije ili uopće ne navuče ?
Alkohol a pogotovo droge jaako luče taj dopamin, a pravilo je da što je high jači to se prije istroši rezervoar dopamina i onda je down isto jači.
Ja mislim da je najveći problem što većina nas sreću uspoređuje sa euforučnim stanjem kada se luči puno dopamina. I onda kad tog higha nema smo “nesretni”
Kažem, svi to pomalo imamo samo što je kod ovisnika to izuzetno izraženo. I onda još u kombinaciji sa egom i osjetljivošću..nastane čušpajz samo takav.
Odličan primjer “socijalno prihvatljive” ovisnosti mi je baš moj otac. On nikada nije pio, nikakve droge, ništa.. i strašno je karizmatičan i imao je jaku “žicu” za biznis i općenito stvaranje. Ali ja sam ga kao njegov sin i valjda zato što sam i sâm takav i imam neko ”čulo” za te stvari vidio onakvog kakav je zapravo bio: prazan i strašno nesretan sa samim sobom. Kad god bi završio neku vilu, stvorio neki posao, vidio sam u njemu prazan pogled i odmah je jurio dalje u nove priče. Nikada zapravo nije istinski uživao u onome što je stvorio. Nikada ga nisam vidio da na terasi naše kuće na moru sjedi i uživa u tome što je napravio.
Ali siguran sam da je na neki način bio svjestan da ga to ne ispunjava, i onda se to pretvorilo u bijes i razaračku energiju prema onima s kojima je jedino zapravo mogao ostvariti istinsku sreću.
Moj je otac živ ali nisam ga vidio ni čuo ima tome sigurno već 20 godina.
Da li to znači da ne treba prakticirati stvari koje nas dižu? Apsolutno ne!
Treba u tim stvarima uživati najjače, nek’ se dopamini i adrenalin luče, jer to je stvarno super osjećaj!
Samo treba biti toga svjestan i ne padati u depresiju kada taj osjećaj prođe. Jer sigurno prođe kad-tad.
I onda kužim da kak sam nekada u “down” stanju nakon žešćeg pretjerivanja u opijatima tražio utjehu u planiranju novog izlaska, novog partya tako i danas sebe lovim kako već planiram neku novu avanturu😊..
I hvala svima što ste mi svojim praćenjem na ovoj grupi a i privatnim porukama i razgovorima uz podršku da idem dalje moram priznati malo i podizali ego. Time ste mi između ostalog pomogli da još dublje spoznam svoju osobnost!😊 Pokušavam zamisliti npr. filmske zvijezde, koji oni cirkus u glavi moraju imati i koju cijenu zapravo na kraju plaćaju za tu slavu. Uff..
Eto, ovo mi je baš došlo neplanirano na klupi, u parku, u Korčuli, predivnom gradiću za koji sad kužim zakaj ga zovu Mali Dubrovnik.
Vama želim da uživate u svemu što vas veseli. Fućkaš strahove!
Što kaže stara (nisam siguran čija, mislim crnogorska):
Bojiš se ovna, bojiš se govna i prođe ti život😊